Kroz pjesmu, crtež, kolaž, montažu predstavi Crnu Goru.

Crna Goro, slavna prošlosti!

Ima onih koji Te ni danas ne priznaju i ne prihvataju, onih koji sve što je Tvoje besramno nazivaju izmišljenim, počev od jezika pa dalje, pa te nerijetko objašnjavaju kao privid, kao tuđi dio, a ne kao cjelinu. Ima ih, znam, ali znaj i Ti, da njima od ljepote tog privida nerijetko zamagle oči, jer sve si što mi imamo i jedino što njima oduvijek biva i zauvijek ostaje nedokučivo i nedostižno.

Crna Goro, živote naših prađedova!

Kad se svijet pita kako je moguće da zemlja poput Tebe odolijeva svakom vremenu i nevremenu, svakoj buri i oluji, teškim snjegovima i nesnosnom žaropeku, svakom zlu koje je kroz vjekove snalazi, a bilo ih je, a ima ih, uvijek kažem da tako lako ne puca kamen u kojem kucaju srca naših prađedova, da se ne lomi stijena koja je jednom bila oslonac šakama koje su na svojim dlanovima skrivale istinu o slobodi kao jedinom idealu koji je vrijedan borbe velike i kroz san i koji je za njihovog života morao biti dosanjan.

Crna Goro, mirno djetinjstvo naše!

Kad me pitaju zašto Te toliko mnogo volim, ne uspijevam da pronađem razlog koji bi mogao da objasni ovo što svakodnevno navire u meni, pa pokazujem na Durmitor, kako se izdiže ponosno, poput planinskog gorostosa, ne žaleći zbog onoga što je odnijelo neko juče i ne bojeći se onoga što donosi neko sjutra, jer dovoljno je snažan, suviše odvažan, previše prkosan da bi znao za strah. Onda okrenem lice put sunca i odjednom mi je pred očima Boka, kako onako ušuškana u Tvoje krilo, uživajući Tvoju zaštitu, onu majčinski toplu, ali i nesalomivu, svjedoči svemu što je protutnjelo ovim kršem, ali i čeka korake koji će ga tek poljubiti i tada osjetiti zašto je nemoguće ne voljeti Te i pitati se kako je moguće da Tebe ovakvu, oduvijek najljepšu i zauvijek našu, ovako gordu i ponosnu, uopšte i smiju nazvati drugačije nego svojom, jer Ti si oduvijek toliko svoja da nikada nijesi mogla i nikada nećeš moći osjetiti tuđe lance koje bi oko zglobova da Ti vežu.

Crna Goro, svijetla budućnosti!

Od svega onoga što mogu da zamislim kao stvarno, priznajem, najviše mi dušu hrani spoznaja da ću, kad dođe to jedno sjutra, posmatrati svoju đecu kako se penju na Lovćen i da ću, dok slavuj bude pozdravljao još jednu crnogorsku zoru, gledajući u njihove oči, odgovarajući na milion i jedno dječije pitanje postavljeno u jednoj sekundi, prateći njihove lake korake, znati da sam se rodila i da sam, donoseći njih na svijet, ponovo rođena u zemlji koja je gradila mostove tamo đe su drugi podizali zidove. “Vjerujem da će u taj trenutak stati sva sreća moga života …”, pomišljam, a misao mi prekida vojnički uzvik:”Zajedno!”. “Sljedeći vikend obilazimo crnogorske tvrđave …”, u glavi mi nastavlja odzvanjati maštanje, a u stvarnosti opet čujem:”Sigurno!”. Slušam ih kako ocu pričaju o svojim drugarima iz vrtića i da na njegovo pitanje: “Ko vam je najbolji drug, a ko najbolja drugarica?”, ljutito odgovaraju da ne mogu da biraju između Lazara, Karla i Edina, te da, ako baš moraju da kažu, ističu da su Ana, Eva i Amra najbolje. Dok izgovaram na sav glas:”Vi ste Crna Gora!”, budi me zvuk vojničkih koraka i konačno uskliknuto:”Za sva vremena!”.

13. jul je. Ponovo.

Danas je opet taj dan koji uvijek donosi susret prošlosti koju su živjeli naši preci, sadašnjosti koju mi živimo i budućnosti koju će živjeti naša đeca. Ti, koja si bila kraj moga prađeda i Ti, koja ćeš biti početak moga đeteta, takva si da i oni koji Te kude, potajno Ti se dive!

Vječna da si!

Sonja Milatović